Dok su pripadnici srpskih bezbednosnih snaga krajem devedesetih godina činili zločine nad albanskim stanovništvom, albanska UČK-a činila je zločine nad svim etničkim grupama – nad Srbima, Romima, Gorancima, pa i nad samim Albancima.
Krivica srpskih bezbednosnih snaga devedesetih nije u tome što su se obračunavali sa albanskim fašistima iz UČK koji su terorisali stanovništvo, već u tome što su u toj borbi ubijali i civile. I sama vlast u Srbiji je u velikoj meri imala fašističke odlike ali se, spletom istorijskih okolnosti, na Kosovu sukobila sa mnogo većim fašizmom od sebe u vidu NATO-a i UČK-a. Zločini albanskih fašista, počinjeni u saradnji sa NATO i imperijalističkim silama, ne treba da budu nagrađeni nezavisnim Kosovom.
Devedesetih godina se nije prvi put dogodilo da su albanski fašisti ubijani na prostoru Kosova i Metohije.
Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije, predvođena Komunističkom partijom Jugoslavije, bila je prinuđena da 1945. godine pošalje 40 hiljada vojnika da bi se obračunala sa 15 hiljada albanskih fašista koji su imali iste ciljeve kao i UČK-a devedesetih – pobiti što više Srba i pripojiti Kosovo Albaniji.
Albanci sa Kosova i Metohije tokom Drugog svetskog rata masovno su pristupali nemačkim i italijanskim okupatorima i to u većoj meri nego što je to bio slučaj sa hrvatskim stanovništvom.
Zločini nad Srbima nastavili su se i u periodu nakon Drugog svetskog rata o čemu svedoči i knjiga ’’Drama na Kosovu’’ (1988), koju je napisao dr Muhamed Kešetović, učesnik NOB-a i posleratni visoki partijski funkcioner u Gračanici. Evo jednog odlomka iz te knjige:
’’Učesnici dreničke kontrarevolucije (1944-45) i oni Albanci koji su otvoreno ili pritajeno bili na njenoj strani, samo su promijenili metod agresije. Nasilno iseljavanje je nastavljeno, sada u novim uslovima koji su onemogućavali najbrutalnije, ali zato ne i perfidne metode djelovanja. U tom arsenalu pritisaka i bezobzirnosti naročito se ističu bespravna žetva sazrijelih usjeva, paljevine, isključivanje struje i vode, sprečavanje i nedozvoljavanje navodnjavanja obradivih površina, zabranjivanje napasanja stoke u planinama. U eskalaciji takvih metoda i pritisaka na prisilno iseljavanje, bolje reći protjerivanje, slijedeći korak su: ucjene, zatim prijetnje, premlaćivanje, a onda silovanje i ubistva. Sve to dopunjavano je atacima na verska i nacionalna osjećanja kao što su: skrnavljenje crkava, manastira i spomenika junacima iz protekla dva svjetska rata, rušenje nadgrobnih spomenika i skrnavljenje grobova, nasrtanja na manastirska imanja. Slijedeći korak koji je dopunjavao zamisao o stvaranju nepodnošljive atmosfere, kao metoda nasilnog protjerivanja nezamislivog u uslovima mira i pravnog poretka jedne civilizovane zemlje, bio je psihološka tiranija u širenju neprijateljstva i mržnje. To se ogledalo u širenju parola kao što su: ‘Pobijmo gadove’, ‘Srbi idite s Kosova’, ‘Vješajmo škie’, ‘Dolje srpski uljezi’. Organizovane su hajke na ljekare i druge stručnjake srpske i crnogorske nacionalnosti i slično.’’
Kontinuitet zločina nad Srbima ide u korak sa kontinuitetom saradnje sa fašizmom. Srbi koji danas žive na Kosovu i Metohiji su najugroženija etnička grupa na teritoriji Evrope koja trpi svakodnevno nasilje na koje niko ne reaguje jer je, da se ne lažemo, rasizam nad Srbima davno normalizovan na svetskom nivou. Za svet Srbi su zli divljaci a Albanci dobri divljaci (dosta podseća na odnos sveta prema etničkom sukobu u Ruandi između pripadnika Hutua i Tutsa).
Među liberalima u Srbiji, široko poznatim pod imenom Drugosrbijanci, nalazi se veliki broj pobornika nezavisnog Kosova. Oni na različite načine guraju pod tepih višedecenijski fašistički karakter borbe za nezavisno Kosovo. Nikada niste mogli da ih čujete da ozbiljno osude kontinuirane napade na srpske civile na Kosovu – jer oni misle da su Srbi sve to zaslužili. Vučić je u njima našao najvernije saveznike jer im se po pitanju Kosova poklapaju krajnji ciljevi. Vučić i oni dele tu jednu sličnu pojavnost koja tako neodoljivo smrdi na fašizam.
Milenko Srećković
25. januar 2023.