
Bernar Anri Levi u Beogradu pogođen je tortom a ne bombom. Njegova aktivnost, pored redovnog pseudofilozofskog poziranja, uglavnom se sastoji u pozivanju moćnih država da bombama gađaju zemlje koje se ne uklapaju u geostrateške interese imperijalizma. Tako je insistirao i da građani Savezne republike Jugoslavije budu gađani bombama a ne tortama. Levi je pripadnike organizacije ”Skoj” nazvao fašistima iako su ga gađali tortom a ne bombom i pokazali kako bi jedna prava ”humanitarna intervencija” mogla da izgleda. Levi se divi Sartru ali on sam je zapravo karikatura Sartrovog angažovanog intelektualca; da je Sartr živ, i on bi se, kao što to radi Čomski, podsmevao Leviju kao agentu (maskoti) imperijalizma.
Time što je Levi u Beogradu pogođen tortom, Beograd je konačno, u skladu sa poznatim provincijalnim vapajem i parolom, postao ”svet”. Levija su gađali tortom sveukupno najmanje deset puta, uglavnom u Francuskoj i Belgiji, pa se ta evropska tradicija prenela napokon i na naše prostore. Iako su Levija tortom gađali bar deset puta u Evropi, samo su akteri bacanja torte u Beogradu proglašeni fašistima a provincijalni Beograd odmah se zabrinuo ”kakva se to slika o nama šalje u svet” i osuo drvlje i kamenje na ove koji su tortu bacili. Verovatno da je upravo ta provincijalna želja da se bude deo sveta po svaku cenu razlog pozivanja Levija da gostuje u Beogradu, jer on dolazi iz Pariza a Pariz je svetska metropola, zar ne!? Ta provincijalna zaslepljenost svetlima evropskih prestonica možda je i uzrok nemogućnosti onih koji su ga pozvali da kritički razmišljaju i objektivno procene kakvog to ”intelektualca” pozivaju.
Malograđanska uzbuđenost nad ovim događajem izazvana zebnjom od toga ”šta će sada o nama svet da misli” upravo je jedna od suštinskih odlika beogradske provincijalnosti. Realno gledajući, odigrao se jedan potpuno nebitan događaj. Nijedna torta koja je pogodila Levija u lice nije ga do sada naterala da prestane da potpiruje ratne sukobe i podržava ratove, pa neće ni ova. Isto tako, ozlojeđenost ovim događajem od strane domaćih intelektualaca pravljenih po kalupu Bernara Anri Levija (uniformnost i ispraznost misli uz preterano glumatanje i poziranje), koji u ovom svetu ozbiljnih patnji i problema, ne nalaze ozbiljnije stvari nad kojima bi se zgražavali, više govori o ustajaloj intelektualnoj atmosferi nego o bilo čemu drugom što bi bilo relevantno i za nas i za svet.
Milenko Srećković
Tekst je izvorno objavljen u Politici, 17.05.2017.